Daj mi svoje ranjeno srce, fra Slavko Barbarić (osvrt)

 

„Ova knjižica, nastala iz iskustva u međugorskim događajima, želi ti biti pomoć na putu.“

Jedan je konačni put kojim idemo, jedna je cesta Mira. Ipak, svaki dan pruža nam iznova priliku da krenemo kamo želimo i kako želimo. To činimo svojom, od Boga darovanom slobodnom voljom. Nema te „brze ceste“ koja bi požurila naše putovanje, koja bi nas odmah dovela do cilja. Laganim hodom, bez prečica i olakšica neumorno tragamo za Mirom. Na tome putu tražeći razne svijetle putokaze nailazimo između ostaloga i na pisanu riječ. To su knjige koje je netko svojim iskustvom pisao kako bi druge nečemu poučio i nadahnuo. „U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim...“ (Kol 3,16-17)

Kroz ovu knjigu, fra Slavko nas vodi ka ispitu savjesti počevši od toga što je grijeh, zašto se i kako ispovijedati, zašto nam je bitan ispovjednik i duhovna pomoć te napisa: „Volja je Božja da najprije tražimo oproštenje za sve ono čime smo se odupirali njegovoj volji, oproštenje za činjenicu da smo radije slušali svoju volju nego Božju volju...“ i nadodaje: „Ispovijed je dakle trenutak povratka“.

A onda kada se vratimo, kada spoznamo što je grijeh tada možemo prihvatiti Gospinu poruku kao vodilju na našemu putu: Draga djeco, Molim vas da od danas prihvatite put svetosti. Volim vas i zato želim da budete sveti. Ne želim da vas Sotona ometa na tom putu. Draga djeco, molite i prihvaćajte sve što vam Bog nudi na putu koji je gorak. Ali isto tako, tko pođe tim putem, Bog mu otkriva svaku slast i on će se rado odazvati na svaki Božji poziv. NEMOJTE SE OBAZIRATI NA SITNE STVARI. TEŽITE ZA NEBOM. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!“ (25. srpnja 1987.)

U nastavku donosimo nekoliko ulomaka iz knjige.

1) Trebamo se pokrenuti:

„Kad bi vam netko rekao da mu je Bog dao noge da ne padne, sigurno se s tom izjavom ne biste složili. Nastojali biste pokazati da su noge zato da se hoda, a ne zato da se ne padne. Kad bi netko ostao pri uvjerenju da su noge samo zato da se ne padne, morao bi cijeli život sjediti zato što može pasti čim ustane. Veći je problem onaj tko stalno sjedi i ne želi se pomaknuti nego onaj tko, hodajući, nekada i padne.“

2) Trebamo razviti svoje talente (prema prispodobi o talentima):

„U toj prispodobi možemo shvatiti zašto je lijenost ubrojena u glavne grijehe. Tu se ne misli na čovjeka koji prespava sat ili više ili zakasni u školu, ili ne završi nešto u vremenu koje su mu drugi odredili. Lijenost je pitanje čovjekove suradnje s Bogom. Ako surađujem u razvijanju darova, ja sam marljiv. Ako ne nastojim razvijati darove, ja sam lijen. Ako sam lijen, znači da neću sazreti u čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju. To je zapravo najdublji otpor volji Božjoj.“

„Draga djeco! Vi ste odgovorni za poruke. Ovdje je izvor milosti, a vi ste, draga djeco, posude koje prenose darove. Zato vas, draga djeco, pozivam da svoj posao radite s odgovornošću. Svaki će odgovarati po svojoj mjeri. Draga djeco, pozivam vas da darove dajete s ljubavlju drugima, a ne da ih ostavljate za sebe. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!“ (8. svibnja 1986.)

„Neizmjerno je važno da čovjek kršćanin shvati ovaj poziv i zahtjev da se svim silama zauzme na svom srcu. Nijedan posao nije težak kad mu čovjek shvati smisao. Isto će tako biti i s kršćaninom. Izdržat će sve nutarnje napore i muke da bi uzgojio najljepši mogući plod, a to je ljubav. U čovjekovoj je naravi da postane neumoran kad se oduševi svojim idealima. Stoga nije umoran i bezvoljan onda kad radi i kad se napreže, nego kad ne upozna smisao svojih nastojanja. I nije problem u tome ima li čovjek dovoljno snage za nešto, nego u tome ima li nešto što će tu snagu pokrenuti.“

3) Predajem ti svoje ranjeno srce...

Ako si znatiželjan/na kakve još prelijepe ulomke, citate te savjete o ispovijedi i načinu ispovijedanja i pokajanja ova knjiga donosi, možeš ju kupiti na linku ispod:

Daj mi svoje ranjeno srce, fra Slavko Barbarić

Objavite svoj komentar