Negdje pred kraj knjige, kada fra Marinko govori o duhovnome profilu ovoga posebnoga čovjeka – fratra, kaže kako ga zapravo ne želi prikazati kao savršena kršćanina. Niti je on to bio. Imao je dakako i mana i slabosti, ali se protiv njih jako i srčano borio. Njegova borba započinjala je svakim danom iznova, fra Marinko piše: „Još jedna sposobnost snažno je obilježavala njegovu osobnost: živjeti sadašnji trenutak. Govorio je kako ima ljudi koji ne uspijevaju pustiti ni prošlost ni budućnost zbog žalosti za jučerašnjim i u strahu zbog sutrašnjega. Usredotočeni su na prošlost ili budućnost, propuštaju sadašnjost. Dok se grčevito drže prošloga i budućega nisu ni svjesni da im sadašnjost izmiče poput pijeska u stisnutoj šaci.“ I tu ljepotu malenosti, skromnih životnih trenutaka, ispunjenih prisutnošću duha i vjerom te potpunim pouzdanjem u Božju providnost nalazimo u njegovu liku. Sve ono što je fra Slavko za života radio, sve ono u čemu je sudjelovao, osnovao i podupirao a toga je toliko... ostvareno je sa mnogo uloženoga truda u svakodnevnim malenostima. Neke od najljepših aktivnosti, udruga, festivala i susreta što je Međugorje imalo i što ima sjaji velikim dijelom fra Slavkovim optimizmom i poniznošću.
„Bio je slobodan od pohvala. Nije ih tražio i nije trpio ako su izostajale. Smatrao je da čovjek ...