Negdje pred kraj knjige, kada fra Marinko govori o duhovnome profilu ovoga posebnoga čovjeka – fratra, kaže kako ga zapravo ne želi prikazati kao savršena kršćanina. Niti je on to bio. Imao je dakako i mana i slabosti, ali se protiv njih jako i srčano borio. Njegova borba započinjala je svakim danom iznova, fra Marinko piše: „Još jedna sposobnost snažno je obilježavala njegovu osobnost: živjeti sadašnji trenutak. Govorio je kako ima ljudi koji ne uspijevaju pustiti ni prošlost ni budućnost zbog žalosti za jučerašnjim i u strahu zbog sutrašnjega. Usredotočeni su na prošlost ili budućnost, propuštaju sadašnjost. Dok se grčevito drže prošloga i budućega nisu ni svjesni da im sadašnjost izmiče poput pijeska u stisnutoj šaci.“ I tu ljepotu malenosti, skromnih životnih trenutaka, ispunjenih prisutnošću duha i vjerom te potpunim pouzdanjem u Božju providnost nalazimo u njegovu liku. Sve ono što je fra Slavko za života radio, sve ono u čemu je sudjelovao, osnovao i podupirao a toga je toliko... ostvareno je sa mnogo uloženoga truda u svakodnevnim malenostima. Neke od najljepših aktivnosti, udruga, festivala i susreta što je Međugorje imalo i što ima sjaji velikim dijelom fra Slavkovim optimizmom i poniznošću.
„Bio je slobodan od pohvala. Nije ih tražio i nije trpio ako su izostajale. Smatrao je da čovjek smisao i važnost svoga rada ne smije uvjetovati niti vrijednost nečijega rada mjeriti aplaudiranjem. Jednu mudru i za život važnu misao koja čovjeka s jedne strane rasterećuje, a s druge ispravno motivira i u pravome smjeru upućuje, izrekao je na mojoj mladoj misi, a ona, po mome mišljenju, ne vrijedi samo za svećenički, nego za sve pozive.“ A onda nastavlja njegovim riječima: „Sve što budeš radio, ne radi da bi te ljudi voljeli jer ljudi znaju ponekad i ne voljeti pa ćeš se razočarati, nego sve što budeš radio, radi iz ljubavi prema ljudima.“ Tako o njemu zapisa prijatelj, nakon svega dobroga što je zapisao za vječnost, i on koji ga tako dobro zna, možemo iščitati kako ponajprije želi naglasiti njegovu poniznost i malenost ali čvrstoću iznad svega. Fra Slavko je dokaz da naizgled krhke osobe imaju kameni karakter, toliko čvrst i neprodoran kao onaj kamen sa Podbrda. Dok se godinama, svakodnevno hodočasnici penju po narančastom, međugorskom kamenu, bosi i na koljenima, on još oštriji i snažniji postaje. Dok su se godinama stotine ljudi širom svijeta ispovijedale kod fra Slavka, a on toliko uživljen i pun suosjećanja prema njihovoj patnji toliko puta kao što autor kaže zaplakao ali svaki put postajao sve čvršći i oštriji. I to je dokaz, da i kamen i čovjek koliko ljubavi dadnu toliko svoju dušu oštre da još više ljubavi imaju i prime.
Radio je, molio je, neumorno. Sve za ljubav, za svoje hodočasnike. Bio je tu za mlade, za stare, za djecu, za bolesne i za zdrave, za tužne i vesele. Piše fra Marinko: „Sjećam se da je nadarenim studentima fra Slavko više puta govorio da moraju razvijati svoje talente. Griješe ostanu li samo kod dara zadržavajući samo ono što su primili. Tako postaju lijeni i sebični. Budu li razvijali svoje darove, postati će darivatelji, čime će oplemenjivati ovaj svijet.“ Baš takav je bio i on, svojim darovima oplemenio je mnoge, stvorio je mnogo neprocjenjivoga. Svojim talentom nama ostavio svoje najljepše riječi, tako dragocjene knjige za dušu, um i SRCE. Najviše njih u svome naslovu ima upravo „srce“ a kako i neće, jer živio je srcem i ostavio srce Međugorju. Još uvijek tamo kuca.
Bog Vas blagoslovio!
Knjigu možete kupiti i vidjeti detaljnije opise klikom na link ispod:
Živjeti srcem - Lik i djelo fra Slavka Barbarića, fra Marinko Šakota
