O autorici

Marie-Hélène Mathieu po struci je defektolog. Osnovala je Kršćanski ured za osobe s posebnim potrebama 1963. godine. 1968. godine pokrenula je časopis “Ombres et Lumière” (Sjene i svjetlo) koji je vodila sve do 2000. godine. 1971. godine s Jeanom Vanierom osnovala je zajednicu Vjera i svjetlo, a 1979. godine postala je međunarodni koordinator pokreta Vjera i svjetlo.

Godine 1984. imenovana je članom Papinskog vijeća za laike. 1988. godine bila je prva žena koja je vodila korizmena predavanja u katedrali Notre-Dame u Parizu. Nositeljica je dvaju francuskih odličja – Chevalier dans l’ordre National du Mérite te Legije časti, kao i odličja Svete Stolice „Pro Ecclesia et Pontifice“.

O knjizi

Godine 1971., osobe s intelektualnim teškoćama i njihove obitelji bile su veoma marginalizirane, kako u društvu tako i u Crkvi. Te su godine Jean Vanier i Marie-Hélène Mathieu potaknuli veliko hodočašće u Lourdes pod imenom „Vjera i svjetlo“. Taj je fantastičan događaj doveo do neočekivana rađanja jednog međunarodnog pokreta koji danas okuplja tisuću i petsto zajednica susreta s pedeset tisuća članova u osamdeset zemalja. Ovo je dojmljiva i ganutljiva priča o nastanku i rastu Vjere i svjetla, koja je već prevedena na talijanski, portugalski, engleski, španjolski i poljski jezik.

Godine 2021. pokret Vjera i svjetlo proslavit će svoj pedeseti rođendan. Utemeljiteljski događaj bilo je hodočašće u Lourdes 1971. god., prvo organizirano hodočašće za osobe s teškoćama i njima bliske osobe. To je hodočašće bilo odgovor na tešku osamljenost tih obitelji.

Okolnosti u kojima se rodio taj pokret –početna oklijevanja, nadiđene preprjeke, neizmjerne primljene milosti i otkrića – predstavljaju izvanrednu pustolovinu koja raste iz mjeseca u mjesec i koja se nastavlja u tisuću šesto i pedeset zajednica koje danas postoje širom svijeta.

Ta začuđujuća i misteriozna priča zaslužuje da ju se ispriča. Marie-Hélène je pristala s nama podijeliti svoje uspomene o tome što ju je vodilo i motiviralo, što proživljavaju obitelji koje je snašao neki hendikep, što nam donose oni najmanji i kako je Crkva prihvatila tu inicijativu. Ona time po prvi put svjedoči što se u Vjeri i svjetlu živi i kako je proživjela tolike godineu službi ljubavi prema najslabijima. Naizmjenično pripovijeda i navodi anegdote, ali i s mnogo obzirnosti i istine nudi duboko potresna razmišljanja.

U to su vrijeme osobe s intelektualnim teškoćama teško nalazile svoje mjesto u društvu, pa čak i u Crkvi. Specijalizirana je kateheza bila još u povojima. Mnogi su im svećenici odbijali dati pričest: „Zbog hendikepa“, govorili su, „oni ne mogu shvatiti taj sakrament.“ Škole za djecu s posebnim potrebama bile su malobrojne, a još malobrojnije mogućnosti smještaja ili radionice za odrasle. Roditelji su se često osjećali izgubljeni pred djetetom koje je tako drugačije od ostalih. Svjesno ili nesvjesno, svi su si postavljali goruće pitanje: „Tko je kriv? Je li to Božja kazna?“ Roditelji su patili ne samo zato što im dijete fizički ili psihički trpi, nego i zato što je izolirano.

U tom kontekstu nikoga ne iznenađuje da su te obitelji sa svojom djecom bile isključene iz većine hodočašća, niti čudi da su se mudri i razboriti ljudi suprotstavljali ideji o nekom velikom hodočašću.

Marie-Hélène predivno opisuje rađanje projekta i njegov rast.

Iz pera autorice

Francesco Gammarelli imao je sve da bi bio sretan. Imao je prestižno zanimanje (bio je papinski krojač), ljubljenu ženu Olgu, sina Maksa i kći Sabinu. U početku nitko nije primijetio da djevojčica ima „neke probleme“. Kako su prolazili mjeseci, otkrilo se da ne vidi, da ne komunicira, da ima teški hendikep. Francesco se tada zatvorio u svoj revolt i očaj. Bježao je od obitelji i od prijatelja, odvratio se od Boga.

U tom bezizlaznom stanju, jednoga dana 1977. godine zvoni telefon. Zove Gwenda, mlada žena koja Sabinu poziva na susret zajednice Vjera i svjetlo. Francesco je bijesan: Sabina nije u stanju sudjelovati ni na kakvu susretu! Gwenda ljubazno inzistira. Francesco nema snage za daljnju raspravu i kapitulira. Kad su stigli Gwendi, ona svoju pozornost prvenstveno posvećuje djevojčici u očevu naručju: „Kako si, Sabina?“ Prvi put u životu netko joj se obraća kao da je osoba. Francesco ništa ne pokazuje, ali je duboko potresen. Zajednica prihvaća Sabinu, najprije samo nju. Poslije joj se pridružuju i roditelji.

Francesca sam upoznala u Rimu 1979. Sjedili smo ukrug, pjevali i igrali se. Odjednom vidim kako Sabina ustaje, kroči nesigurnim koracima, ide od osobe do osobe i svakoj opipava lice. Kad je stigla do svog oca, radosno zavrišti i baca mu se u zagrljaj. Nikada ne ću zaboraviti tu djevojčicu i njezina oca i taj zagrljaj ljubavi i povjerenja.

Francesco, nakon što je postao međunarodni zamjenik koordinatora Vjere i svjetla, jednom me je u Rimu pratio na sastanak s direktorom jedne karitativne udruge koja bi nam možda mogla dati subvencije za novo međunarodno hodočašće. Nakon što me je saslušao, direktor je iskazao šok i nevjericu: „Pomoći vama! Pa vi ništa ne radite, nemate ni škole, ni radionice, ni domove…“ Tada je Francesco strastveno uzviknuo: „Ništa? Ja ću vam reći što radimo!“ Počeo je pričati o Sabini, o svojem slomljenom životu i razrušenoj obitelji, pa o susretu s Vjerom i svjetlom, o otkriću skrivene ljepote njegove kćeri, o tome kako su bili primljeni u zajednici s osobama s intelektualnim teškoćama, njihovim roditeljima i mladim prijateljima, o tome susretu koji ga je vratio u život. „Kad otkrijemo koliko vrijedi jedna osoba kao što je Sabina, kad se jednoj obitelji vrati nada, kad obitelj zaboravi svoje kušnje i dijeli poteškoće s drugima, to nema cijene! To vrijedi više od svih nadzvučnih zrakoplova ovoga svijeta! Širom svijeta postoje tisuće obitelji kao što je moja. Evo što radi Vjera i svjetlo!“

Vidjelo se da je direktor potresen. I ja sam bila potresena. Srce mi je klicalo: „Nikad više goli. Nikad više sami. Spašeni!“ Odjednom sam jasno vidjela što Vjera i svjetlo na neprimjetan način čini i osjetila sam veliku želju da se sve to ne izgubi. Tu priču – tu svetu povijest – treba ispričati.

Teme

POZVANI NA RADOST

Moj susret s osobama s intelektualnim teškoćama

Obitelji i njihova djeca s teškoćama

Strahovi i otpori

Reakcije u Crkvi

Postaviti temelje

OGROMNO RADILIŠTE

Duhovna priprava

Prilagođena animacija i liturgija

Prijevoz i smještaj

Financijska ravnoteža

Zdravlje i sigurnost

Komunikacija

OČITOVANJE DUHA SVETOGA

VRIJEME PRVIH PLODOVA

KRIZA

SVI PUTOVI VODE U RIM

HODOČAŠĆE POMIRENJA

RADOST SUSRETA U ZAJEDNICI

U središtu Vjere i svjetla – zajednica

Iznad svega – susret

Prihvaćamo jedni druge

Podijeliti Božju riječ

Male skupine

Zajednička molitva

Svi za stol!

Vrijeme ustrajnosti

Poziv na rast

Nestaju podjele

Očevi su važni

Prijatelji, braća i sestre

Svećenici

Blago koje treba prenijeti

Davati i primati život

Duhovne vježbe za sve!

MEĐUNARODNA DIMENZIJA

ČUVATI JEDINSTVO I DUHOVNO SE HRANITI

 

Nakladnik: ICMM

Autorica: Marie-Hélène Mathieu

Jezik: Hrvatski

Jezik izvornika: Francuski

Prijevod: Lidija Paris

Godina izdanja: 2017.

Format: 195 x 120

Broj stranica: 300